Fiat

Početkom 90-ih talijanski gigant, Fiat, među konkurencijom se puno bolje snalazio nego što je danas slučaj. Istina, onda je konkurencija bila puno slabija nego danas i koliko god onda Fiatovi modeli izgledali preklasično, niti ostali nisu izgledali puno bolje.
Gradski klasik, Panda, korijene je vukla još s početka 80-ih, ali njen kutijast dizajn toliko je bio dobro pogođen da je, bez obzira na osjetnu zastarjelost, šarmom osvajala sve do unatrag koju godinu. Nešto veći Uno predstavljao je Fiatov najpopularniji model i jedan od najpopularnijih mališana uopće. Odličan «unićev» dizajn još je jednom potvrdio Fiata kao najboljeg proizvođača kada su u pitanju automobili kraći od 4 metra. Ipak, godine se nisu mogle više sakriti, pa je 1993 godine stiglo vrijeme za nešto oblijeg nasljednika – Punta.



Punto je uveo pravu revoluciju u svjetskom dizajnu, točnije u dizajnu stražnjih svjetala – visoko postavljena u zadnji nosač krova. Detalj je to koji je idućih godina i u današnje vrijeme kopiran u sve većem broju (Fiesta, Focus, Corsa, X-Trail, Meriva, CR-V, ...) Istina, prije Punta tako rješena stražnja svjetla imao je i Pontiacov futuristični monovolumen, Trans Sport, ali taj novi trend ipak počinje daleko masovnijim talijanskim hitom. Uz zadnji kraj Punto je osvajao i simpatičnim prednjim gdje je klasična, crna, plastična maska otišla u zaborav. Oble linije nastavile su se i u unutrašnjosti što je u konačnici rezultiralo, za u ono vrijeme, jednoj od najljepših u klasi. Za podizanje Puntovog imidža tu je bila i njegova kabrioletska izvedba.
U male automobile onog doba kod Fiata još se ubraja i nedostojni «duhovni» nasljednik legendarne 500-tke i kasnije «fiće» - uglati Cinquecento, a treba se spomenuti i onaj nama itekako poznat mini iz Fiatovih pogona u Poljskoj – 126 ili nama poznatija «peglica». Ta, ajmo reć, kockastija izvedba «fićeka» svakako je u svim pogledima bila prethistorijska naspram tadašnjih mališana, ali je imala jednu dozu simpatičnosti.
Fiat Tipo je sa osvajanjem tržišta (prvenstveno mediteranskih zemalja) počeo još sredinom 80-ih tako da je u svojem kockastom obliku u prvoj polovici 90-ih izgledao itekako spremnim za mirovinu. Na njemu temeljena klasična limuzina, Tempra, isto tako gajila je kockaste oblike (svjetla, uglata karoserija, ...) što je prije 10-ak godina već pomalo izlazilo iz mode. Fora detalj – reljefni krov kod karavanske izvedbe.
Stepenicu iznad Tempre nalazila se Croma, još jedan Fiatov «umoran» model koji je svojevremeno bio jedan od najomiljenijih limuzina na našim prostorima. Ipak, u svojim posljednjim godinama Croma je osvajala ne na prvi, niti drugi, već treći, ako ne i četvrti pogled. To je u biti nekako postalo i pravilo kod talijanskih limuzina. Šarm postoji, ali ljepota nikako.



Godine 1994 Fiat se Coupeom vratio među proizvođače i sportskih automobila, što mu prijašnjih desetljeća nije bilo strano. S dizajnerske strane Coupe predstavlja jedan od najzanimljivijih automobila 90-ih. Malo izbačen prozirni pokrov prednjih svjetala, otvori za zrak, kosi bočni urezi, dvostruka okrugla svjetla straga postavljena neuobičajeno jedno iznad drugoga, ... Detalji su to zbog kojih i danas mnogi Fiatov Coupe nisu «progutali». To ne treba čuditi jer onaj koji je dizajnirao Coupe danas je isti onaj koji crta BMW-e - «omiljeni» Chris Bangle
Uz Coupe pojavio se i Ulysse, simpatični kutijasti monovolumen koji je vjerno pratio crte brata blizanca – Citroena Evasiona. (ili obrnuto, nije bitno)




Slijedeće dizajnersko osvježenje stiglo je s Tipovom zamjenom, dvojcem Bravo/Brava. Kao što su i sami nazivi novih kompakata navodili, Bravo je bio «muški», a Brava «ženski» model. Različiti stražnji krajevi na kraju su ispali sasvim pogođeni svojim spolovima. Debela stražnjica s velikim ovalnim svjetlima svakako se više svidila muškima, dok je malo izbačen prtljažnik (kao kod Xsare) sa originalnim stražnjim svjetlima u tri reda Bravu više približila ženama. Dizajn Brava/Brave bio je svijež, ali opet ne toliko interesantan tržištima (bogate) srednje i sjeverne Europe.
Još jedan model koji je do punog izražaja doveo talijanski dizajn bila je Barchetta – otvorena «barčica» koja se bazirala na Puntovoj platformi. Opet neobičan (čitaj: originalan - stražnja svjetla) i ukupno vrlo lijep dizajn Barchetti je uz sitna prešminkavanja omogućio život i danas, deset godina nakon predstavljanja.



Prvi jasan znak velike krize u koju je Fiat tonuo bila je zamjena za Tempru i Cromu. «Jeftina» Marea odmah je u startu razočarala jer nije bila ništa drugo nego produžena Brava. Prednji dio bio je gotovo identičan, dok stražnji sa urezima na prtljažniku nije baš privlačio pažnju.
Vidjevši da im ide samo sa malim automobilima, Talijani u Europu iz brazilskih pogona 1998 godine dovode Palio, prvo u karavanskoj izvedbi, a kasnije i u klasičnoj dvovolumenskoj. U kratkim crtama, Palio je bio daleko vizualno nezanimljiviji model od Punta.



Seicento (600) je stigao kao logični nasljednik Cinquecenta (500). Nešto obliji i atraktivniji Seicento (pogotovo u Sporting izvedbi) i danas osvaja srca mnogih, prvenstveno žena koje se često proguravaju kroz gradske gužve.
Hrabar dizajn stvorio je u konačnici mnoge lijepe automobile, ali i neke ružne. Jedan takav, mnogima prst u oko, došao je u obliku Multiple – čudnovatog vozila čiji je koncept unutarnjeg prostora (tri sjedala u dva reda) do danas kopirala Honda tek nedavno sa svojim FR-V-om. Vanjski dizajn isto je tako bio nekima simpatičan, mnogima baš ružan, ali sigurno potpuno originalan - zaobljeni prednji dio sa malim okruglim svjetlima «na kat» (gornja su u «štoku» ispod vjetrobrana !), ogromni prozori kroz koje se vide unutarnji rukohvati (!), te ispupčena vijugava stražnja svjetla – neviđeno.



Punto II (1999) započeo je sa oštrijim linijama u Fiatovom dizajnu i nije osobito pratio neke smjernice prethodnika (npr. treći bočni prozor kod 5-vratne izvedbe je izostao). Naravno, visoko postavljena stražnja svjetla se nisu smjela napustiti. Drugi Punto usprkos zgodnim linijama nije uspio odoliti napadima konkurencije kao njegov prethodnik što je dovodilo do još dublje krize u tvrtki.



Da kriza može biti još dublja pokazao je nasljednik Brava/Brave – Stilo (2001). Talijani su puno nade i još više novaca uložili u svoj novi kompakt i «njemačkim» su linijama osim južnijih zemalja, htjeli privući i ostatak Europe. Uspjeh je ipak izostao. Tri karavanske izvedbe – 3-vratna sa zdepastim krajem i «promašenim» svjetlima, nešto elegantnija ali nemaštovita 5-vratna i nešto jače dojmljiv karavan niti izbliza nisu ugrozili Golfa, 307-icu, ...



S obzirom na klasu, puno je bolje prošao (i još prolazi) Doblo - kutijasti, opet neobičan i opet simpatičan «dostavnjak» koji se dobro snašao i u civilnoj izvedbi (pitajte jamajkansku bob reprezentaciju ) Velika rešetkasta maska presječena plastičnom gredicom koja pregrađuje, valovita bočna linija, te velika stražnja svjetla koja se protežu gotovo cijelom visinom vozila istaknula su Dobloa pored pomalo bezlične francuske konkurencije.
Novi Ulysse iz 2002 godine vizualno se više odvojio od srodne braće nego prethodnik. To je svakako bio dobar potez jer osim što je Ulysse imao vlastiti identiet, još je i vrlo dobro ispao.
Redizajnirani Punto (veća svjetla, povratak klasične maske, ...) omogućio je da model (pre)živi pored nikad žešće konkurencije (japanci + korejci), mali monovolumen Idea elegantnim, ali većini nezanimljivim linijama nije opasnije ugrozila Opelovu Merivu, jak redizajn inspiriran manjom Ideom sada uglatijoj, pa i oku ugodnijoj Multipli omogućio je još koju godinu na tržištu, a kao pravi tračak nade u bolje sutra pojavila se nova generacija Pande. Simpatičan gradski mini sasvim je dostojno zamjenio legendarnog prethodnika. Mala kockica omeđena originalnom bočnom linijom prozora i velikim stražnjim svjetlima nedavno se pojavio i u atraktivnoj 4x4 izvedbi gdje ga ona bogatija, Climbing izvedba, svrstava u jednog od najupečatljivijih gradskih šminkera.



Nova Croma koja polako stiže na ceste pažnju prvenstveno zaokuplja svojim pomalo neobičnim, karavansko-monovolumenskim oblikom kojim se svakako izdvaja u klasi kojoj želi pripadati (viša srednja). Obli prednji kraj sa ovalnim svjetlima i izraženom maskom elegantan je ali i opet ne donosi nešto posebno što če privući pažnju većine. Stražnji kraj sa svojim uskim svjetlima jasno podsjeća da pod Fiatovom kapom postoji i Alfa. Ukupno – Croma je pomalo neobična, neatraktivna, ali na kraju, i lijepa.
Najnoviji Fiat, Punto je treće generacije o kojemu se ovih dana puno piše. Opravdano jer novi će Punto gotovo sigurno biti pravi hit, baš kao svojevremeno i Uno, i prvi Punto. Maseratijevo lice, dinamičan bok i debeli stražnji dio pravo su dizajnersko osvježenje u klasi i vjerojatno veliki magnet za mlađe kupce – ovog puta diljem Europe. Punto is back !
Trećim Puntom kriza bi u Fiatu trebala početi jenjavati. Nadajmo se samo da su Talijani pronašli dizajnerski recept kojim će ukrasiti i nasljednika Stila koji će vjerojatno biti slijedeći Fiatov novitet. Oni veći modeli ionako ne mogu bitnije poboljšati financijsku sliku u tvrtki iz Torina.

http://auto.blog.hr

Slazem se jarane 100 posto. To je i moja namjera. Cjena je veoma solidna.

@Sike, prijavit cu te momcima iz http://auto.blog.hr sto krades njihov materijal. Inace su to veoma opasni momci.

@Sike, prijavit cu te momcima iz http://auto.blog.hr sto krades njihov materijal. Inace su to veoma opasni momci.

Uredno ja njih potpišem i još ih i izreklamiram. Super im (mada ja mislim da je "mu") je blog a ovaj serijal o dizajnu mi je i dao ideju da pokrenemo ovdje raspravu.

@basake - ma znam ja taj osjecaj kad bih samo gledao u tablu a ne u cestu... Vozio sam zadnji 900 (ili prvi 9-3 nikako da se sjetim, ali nema veze, ionako su skoro isti) i taj me auto naprosto odusevio....
Saab mi je uvijek imao "ono nesto", neku nedefiniranu karizmu koju posjeduje malo koji auto, jos jedino mozda Subaru.... 8)

Prvi Saab 900, neki malo napucani, je svojevrsna perverzija.

Ovo je saab 9000. Puno mu je bolji interijer od modela 900.
Da usput dodam. Posjeduje veoma izdrzljivu masinu.Sve se drugo raspada ali masina ostaje.







Ovo je saab 9000 cs i poprilicno se razlikuje od obicnih 9000.Puno je tezi, i masivniji.Limuzina na kvadrat.

@basake - ma znam ja taj osjecaj kad bih samo gledao u tablu a ne u cestu... Vozio sam zadnji 900 (ili prvi 9-3 nikako da se sjetim, ali nema veze, ionako su skoro isti) i taj me auto naprosto odusevio....
Saab mi je uvijek imao "ono nesto", neku nedefiniranu karizmu koju posjeduje malo koji auto, jos jedino mozda Subaru.... 8)

Imas moj respekt za takvo misljenje.

Ma dobro basake lako je tebi sa saab-om u SWE kad ti ga daju skoro pa dzaba!!! To je ok auto ali definitivno nije za nas dzep po pitanju odrzavanja!!! Zar da ga vozim u Scania servis i kako se ponasa recimo Aero model sa nasim gorivom za pranje prozora

Ma dobro basake lako je tebi sa saab-om u SWE kad ti ga daju skoro pa dzaba!!! To je ok auto ali definitivno nije za nas dzep po pitanju odrzavanja!!! Zar da ga vozim u Scania servis i kako se ponasa recimo Aero model sa nasim gorivom za pranje prozora

Slazem se! Ali eto vidis kolika sam ja budala, pa opet vozim passata.
Ima stvarno jeftinih saabova, recimo za 2500 maraka se moze uzeti prilicno dobar i ocuvan. Povoljne su cjene za model 9000 dok ovi noviji drze cjenu. Nekoliko puta sam imao priliku da kupim povoljno veoma dobre vozilice i to sa turbom, ali eto nikad ne uze. Svasta je tu nesto uticalo ali ono sto je najvise uticalo jeste ta realnost da gdje god se okrenes tu je Saab i Volvo. Covjek hoce malo da se izdvoji iz mnozine.
I to sa odrzavanjem se slazem. Dostupnost rezervnih djelova i njihova cjena puno znaci.
Samo, trosi Saab, barem ovi veci modeli.

Ferrari

Dizajnerski centar Pininfarina i Ferrari usko surađuju već 50-ak godina. Srećom, danas možemo reći, jer upravo je ta kombinacija i od jedne, i od druge tvrtke stvorila jedna od najpoznatijih imena u auto-industriji.
Početkom 90-ih Ferrariji su predstavljali ono što i desetljećima ranije i isto tako ono što predstavljaju i danas – mnogima diljem globusa najljepše primjerke u višoj sportskoj klasi. Ona stara kaže da se o ukusima ne raspravlja, ali mislim da što se tiče Ferrarija, tu nekih rasprava niti nema.
Rešetkasti otvori na bočnim otvorima za zrak spadaju u jedan od zaštitnih znakova Ferrarija još od 80-ih, pa su ih početkom 90-ih imali i Mondial t, 348, te 512 TR – ušminkana verzija Testarosse. Te modele obilježili su i crni, plastični rešetkasti pokrovi stražnjih svjetala.



Istina, 512 TR je započeo povratak dva para okruglih svjetala straga, ali to je ispalo tako neuspješno da se slobodno može nazvati najružnijom Ferrarijevom stražnjicom ikada. Najvećih sličnosti između modela bilo je u prednjem dijelu. Branici s četvrtastim staklenim pokrovom (poziciona svjetla i žmigavci) i otvorom za zrak između njih, te podižuća svjetla bili su jasan znak prepoznavanja.



Iako je svaki Ferrari bio pravi ljepotan ipak se najljepšim mora nazvati naj-Ferrari tog doba – F40. Po meni, do danas još nije dizajniran tako agresivan, a tako skladan supersportski automobil. To je postignuto izbjegavanjem velikih bočnih, rešetkastih otvora (kao kod Testarosse i 348-ice). Umjesto njih F40 je bio ukrašen nizom manjih trokutastih otvora. Uz tako skladniju bočnu liniju, tu je bio i prekrasan prednji dio sa svjetlima u stilu Countacha, ali izvedenima puno skladnije, te agresivni stražnji dio kojeg je označio do tada neviđeno ogroman spojler. Jasno, F40 spada u one najljepše svih vremena.



1993 godine stigao je najveći Ferrari sa 2+2 sjedalima i, logično, motorom sprijeda. 456 GT odmah je sasvim opravdano proglašen još jednim Pininfarininim remek-djelom. Tu se nema što puno reći nego da je zaista svaka crta na svojem mjestu. Za velikim GT-om stigli su i F355, i F512M.



F355 (na slici) u biti je bio detaljan redizajn pomalo zastarjele 348-ice koji je obavljen i više nego uspješno (novi branici, bočni otvori bez rešetki, dva para okruglih svjetala straga, ...), dok je F512M bio drugi redizajn Testarosse, odnosno prvi F512 TR-a.



Novi prednji branik, te svjetla pod prozirnim pokrovom kao da su izvedena «na silu», samo da model nekako izdrži na tržištu prije nego što se pojavi nasljednik. Ukupan vizualni dojam nije bio baš na nivou jednog Ferrarija. Ružna stražnja svjetla su tome najviše pridonijela.
Godine 1995 stigao je novi Ferrarijev «oklopljeni bolid F1», nasljednik F40 – F50.



Tom cestovnom trkaču atraktivnost nitko ne može poreći, ali skladu kakvog je imao F40 tu nije bilo ni traga. Veliki otvori između prednjih svjetala, mala okrugla prednja svjetla ispod prozirne plastike, dosta okomita prednja «šajba», ispod stakla otkriveni motor, te «prethodnikov» veliki stražnji spojler glavne su vizualne odlike F50. Ukupan dojam – atraktivan, ali ne i lijep.
Nakon punih 12 godina Testarossa i njene ružnije izvedenice (512 TR i M) dobivaju zamjenu.



Novi 550 Maranello dobio je motor sprijeda što je i u vizualnom smislu značio puni preokret (dugačak prednji, a kratak stražnji dio). Atraktivna, zašiljena svjetla i ispupčena hauba sa otvorom u sredini od Maranella čine jednu od najljepših pojava na cesti. Iza prednjih kotača smjestile su se «škrge», a straga je koncept bio poznat iz ostalih modela (ipak je i to Ferrarijev trade-mark). Pod rubriku «neobično» svrstao bi velike staklene površine i (pre)nisko postavljene bravice na vratima.



Kao nasljednik odličnog, ali tada već tehnički zastarjelog F355, 1999 stiže F360 Modena. Modena je dovela i jednu pravu dizajnersku novost – umjesto klasične Ferrarijeve maske na prednjem braniku su stigla dva velika, odvojena otvora za zrak. Prednja svjetla pratila su koncept onih sa F50, a posebno atraktivan bio je i otvor na vrhu stražnjeg blatobrana. Podsjetnik na F50 bio je i prozirni poklopac motora u bezkrovnoj Spider izvedbi koji je magnetski privlačio poglede.
2000 godine Pininfarina je slavio 70-ti rođendan i sebi na dar poklonio novi uradak za Ferrari – F550 Barchetta, bezkrovni Maranello.
Nakon blagih redizajna za 456M GT i Maranello 575M Maranello (M – Modificata) Ferrari je predstavio svoj najekstremniji model u povijesti što je između ostaloga potvrdio i njegov naziv – Enzo.



Veza Enza s Formulom 1 je lako uočljiva - prednji usisnici za zrak i izbačeni nos u obliku onog sa Formule. Naravno, otvori za zrak su našli svoje mjesto i na bokovima, prednjoj haubi, straga, ... Dizajnerska novost u Ferrariju bila su prednja svjetla u uskom vertikalnom obliku, te stražnja dva uobičajena para, ali malo izdignuta od ruba karoserije. Na kraju, Enzo je umjesto velikog stražnjeg spojlera kakvog su imali njegovi prethodnici prešao na manji, automatski podižući i modernije difuzore u dnu branika. Da li je Enzo i najljepši Ferrari? Sigurno nije, ali može li se uopće kod Ferrarija tražiti onaj najljepši? Ne baš jer to su zaista svaki za sebe predivni primjerci.



Takav je i 612 Scaglietti, nasljednik 456M GT-a. Veliki 2+2 impresionira ogromnim prednjim krajem gdje svjetla pregibaju preko ruba blatobrana koji se spaja s maskom u braniku. Drugi «modni» detalj je lagano udubljenje na bokovima na kojima su inače izostali otvori za zrak (iza prednjih kotača), što je povećalo stupanj elegancije. Straga nekih novosti nema – malo izbačena trade-mark svjetla okružena mekanim linijama «lima».



Najnoviji Ferrarijev uradak, F430, naslijeđuje Modenu što se po samome obliku automobila lako može zaključiti. Koncept je isti, a detalji su novi, pa F430 svojim svjetlima namjerno izgleda poput mini-Enza. Iako se tu radi o najmanjem Ferrariju, svoju brutalnost F430 ne skriva - velika rupa na vrhu stražnjeg blatobrana.
Mekane Pininfarinine linije savršeno pristaju crvenim (većinom) cestovnim bolidima, pa ne čudi što je prodaja zadnjih godina osjetno narasla.
Jedino što još za kraj mogu reći je, kao što sam malo prije spomenuo, svaki je Ferrari sa svojim mekanim linijama tako lako prepoznatljiv, a opet tako predivan iz svih kuteva. Što reći nego: bravo Ferrari, bravo Pininfarina.

http://auto.blog.hr